Autor: Nikolina Cvetković
Na početku studija, dok sam još gradila vlastiti stav o fizioterapiji i što sve ona može učiniti za pojedinca i zajednicu, upoznala sam kolegicu upravo pred njen odlazak u mirovinu. U svakom razgovoru naglašavala je važnost bazičnog znanja koje je potrebno imati kako bismo se bez straha mogli susresti s čovjekom koji ima problem boli. Jednako kao bazu znanja, naglašavala je i praktičnu primjenjivost istoga. Ima li pokret koji želimo rehabilitirati smisla za čovjeka koji je došao na rehabilitaciju?
Fizioterapijska struka zahtjeva neprestano učenje i propitivanje uzroka boli, traženje različitih načina za rješavanje zdravstvenih problema i unapređenja kvalitete života naših pacijenata/klijenata. Ipak, nakon što bazu u obliku znanja imamo, opet ništa nemamo ako preskočimo dobru – fizioterapijsku procjenu.
Fizioterapijska procjena za mene kao fizioterapeuta predstavlja glavni alat za rad. Na osnovu te procjene, već prilikom prvog susreta, dogovaramo cilj naše suradnje, odlučujemo se za plan tretmana. Fizioterapijskom procjenom – testovima, palpacijom, pokretanjem i sl. – procjenjujemo mobilnost i stabilnost zglobova, mehaniku disanja, aktivaciju mišića cijelog tijela te držanje tijela uz instrument i bez njega. Fizioterapijska procjena obuhvaća već i prvi pogled fizioterapeuta na to kako osoba koristi podlogu i prostor za kretanje te kako su pokreti uvjetovani ograničenjima, bilo zbog boli ili napetosti nekog dijela tijela.
Kako bi procjena bila sveobuhvatna, kad god je to moguće uključujemo glazbeni instrument. Što to znači? Svaki glazbenik na prvi susret dolazi sa instrumentom. Kroz prvih nekoliko minuta razgovora dolazimo do problema koji se razvio. Nakon toga, zadatak glazbenika je svirati nešto samo za uši fizioterapeuta. Tu fizioterapeut uživa u individualnim koncertima dok prati i procjenjuje promjene koje nastaju u svim ključnim segmentima tjelesnih pokreta. Slijedi edukacija glazbenika o rezultatima procjene kao i važnosti razumjevanja istih. Plan tretmana kreiramo zajedničkim snagama, te on ovisi o prisutnosti boli i o unaprijed dogovorenim angažmanima glazbenika.
Početak rada najčešće obuhvaća menadžment boli i re-edukaciju načina disanja i korištenja tijela glazbenika. Slijedi edukacija – motoričkim učenjem, kroz pokrete bitne za položaj tijela uz instrument. Motoričko učenje pravilnih obrazaca pokreta predstavlja izrazito važan dio cijelog procesa – ono glazbeniku omogućuje da spriječi (ponovni) razvoj boli, odnosno prevenira nastanak sindroma prenaprezanja.
Sindrom prenaprezanja najčešće pronalazimo kod profesionalnih sportaša, ali i kod glazbenika koji svojim uvježbavanjem sviranja instrumenta izvode veliki broj jednakih obrazaca pokreta. Sindrom prenaprezanja prepoznajemo kao pojavu boli i većeg ili manjeg oštećenja tkiva. Ovaj problem razvija se postepeno, kroz duži vremenski period, a posljedica je stalnog ponavljanja jednakih obrazaca pokreta, pogotovo ako postoji problem s posturom i mišićnim disbalansom.
Vidljivo je iz ovoga da sve što činimo nakon fizioterapijske procjene ovisi upravo o kvaliteti iste. Kako bismo stavili naglasak na kvalitetu rada s glazbenicima, fizioterapijskoj procjeni dodali smo instrument. Ovime značajno približavamo fizioterapeuta razumijevanju razvoja, nastanka i prevencije sindroma prenaprezanja kod glazbenika.
I za kraj!
Vi mislite na glazbu, mi mislimo na glazbenika. <3
