Autor: Nikolina Cvetković
Kao fizioterapeut svakodnevno se susrećem s problemom boli kod ljudi. Već je postalo nemoguće da uobičajeni dječji rođendan, odlazak na kavu ili planinarenje s prijateljima, pa čak i prvo upoznavanje, prođe bez „ti si fizioterapeut, baš tebe trebam! Boli me već….“
Tako sam se susrela i s problemom boli kod glazbenika. Teško bi bilo reći točno kada se to dogodilo. Ono što pamtim jest slučaj harfistice (danas drage prijateljice i kolegice u Homini Artiumu) koja je imala problem boli te ga riješila uz suradnju fizioterapeutkinje koja je imala znanje o posturi tijela i primijenila ga uz njen instrument, harfu. Ubrzo nakon što sam čula tu priču susrela sam se s jednom violinisticom, javila se jer ju bole leđa. Kroz razgovor sam saznala da nisu samo leđa bolna nego da povremeno trpi velike bolove u raznim dijelovima tijela.
Zainteresiralo me to. Nikada prije nisam razmišljala o tome da stvaranje glazbe može biti bolno.
Nakon što sam malo zagrebla u svijet problema boli u glazbenika, čula sam ih kako govore rečenice poput: „Mene boli tek nakon nekog vremena što završim sa sviranjem.“ ili „Ne boli to mene svakodnevno, samo imam to neko djelo koje moram pripremiti za ispit. Počne mi bol na točno određenoj dionici…“ Od tada sam počela tražiti odgovore na pitanje „Zašto?“. Ta bol koja se javila u podlaktici, zašto je prisutna kod jednog svirača flaute, a kod drugog nije? Nakon „zašto?“ pitam se i „Kako riješiti postojeću bol?“, a sve češće i „Kako prevenirati nastanak boli kod glazbenika?“ Na sva ova i brojna druga pitanja pokušavam naći odgovor kroz vrijeme i rad unutar Homini Artiuma.
Kako glazbenik ima unutarnju motivaciju za konstantno istraživanje, učenje i razvoj motoričkih vještina potrebnih za glazbeno stvaranje, jednako tako fizioterapeut ima unutarnju motivaciju za učenje i pronalaženje metoda i rješenja za poboljšanje pokretljivosti, funkcije i kvalitete života ljudi koji mu dođu u fizioterapijski tretman. Vodeći se unutarnjom motivacijom, nakon završetka studija fizioterapije krenula sam raditi i dodatno se educirati te sada, nakon 12 godina staža, mogu reći da sam tek na početku.
Konstantna potraga za znanjem i potrebnim vještinama nešto je što će me, nadam se, uvijek pratiti.
